Vranje
Administrativni, kulturni, ekonomski i obrazovni centar regiona je grad Vranje. Vranje po svom prostranstvu (860m2) i po broju stanovnika (86.950 stanovnika) je najveća opština u regionu i jedna od većih u Srbiji. Nalazi se u središtu komunikacionih pravaca (koridor E-10), koji predstavljaju saobraćajne arterije od izuzetnog međunarodnog značaja. Na tri kilometra od grada prolaze autoput i železnička pruga Budimpešta – Beograd – Skoplje - Atina, koji povezuju Srbiju sa susednom Makedonijom, a tako i srednju Evropu sa Balkanom.
Udaljenost Vranja od glavnih privrednih centara u zemlji i neposrednom okruženju je:
- Beograd - 347km
- Priština - 115km
- Niš - 120km
- Skoplje - 91km
- Solun - 354km.
Granični prelazi sa Makedonijom nalaze se na 35km (Prohor Pčinjski) i 48km (Čukarka), a sa Bugarskom 74km (Strezimirovce) i 115km (Ribarce) udaljenosti od Vranja, opštine sa statusom grada i administrativnim centrom ovog regiona.
Nema pouzdanih podataka kada i gde je formirano naselje na čijim temeljima je iznikao grad Vranje. Pretpostavka je da se to dogodilo u vreme Trakolira ( Rimljana), Vizantije( Grka) ili Slovena koji su ove prostore naselili u VI i VII veku. Izvesno je da je ovo: izuzetno važno geostrateško područje na kome su se od pamtiveka ukrštali putevi tako da je „najlakši put ka jednome i ka drugome, osvajače vodio preko vranjskog pomoravlja“.
Prvi pisani trag o Vranju, još u XI veku , ostavila je Ana Komnina, grkinja carkog roda. Pišući o vladavini svoga oca Aleksija Komnina, ona u knjizi „Aleksijada“ kaže da je raški župan Vukan, 1093. godine, u svom osvajačkom pohodu, stigao u Vranje i osvojio ga.
Danas, Vranje je moderan živopisan grad sa mnoštvo detalja koji se ne mogu sresti u drugim delovima Srbije. Mnogi ga nazivaju žuto cveće a poznat je i po svom melosu, folkloru, trubačima i pesmama. Naime, nadaleko je čuven vranjski čoček a pesme ovog kraja pevali su mnogi pevači ali samo se proslavio vranjanac Staniša Stošić koji je mnoge ostavljao bez daha pesmama: Lela Vranjanka, Zbog tebe mome ubava, ... Neke od pesama našle su svoje mesto i u Mokranjčevim „Rukovetima“.
Vranjski melos je nadaleko čuven. Njega je u Beograd, putem svojih drama naročito svoje „Koštane“ i romana „Nečista krv „ odneo poznati vranjanac Bora Stanković. Veliki pesnik mladosti, ljubavi, prolaznosti života i ljudske tragike, privržen realističkim tradicijama, sevdahu juga i slikama iz detinjstva najviše je pisao o svom gradu na prekretnici između turskog i novog doba.
Pored Bore Stankovića slavu Vranja pronosili su i: Otac Justin Popović profesor bogoslovije, urednik časopisa Hrišćanska misao, monah i prevodilac bogoslovsko asketske i svetootačke literature, Jovan Hadži-Vasiljević sa preko 200 naučnih radova, Đorđe Tasić jedan od najvećih teoretičara pravne nauke sa delom od preko 200 knjiga i Milan Vlajinac čiji naučni opus čini oko 30 dela i rasprava iz oblasti poljoprivrede kojoj je dao neizmeran doprinos.
Specifičnost Vranja su i trubački orkestri. Svirajući za dušu oni pronose vranjski sevdah ne samo u Srbiji već i u inostranstvu stvarajući brend juga Srbije.. Inače, duvački orkestri učestvuju na dragačevskom saboru trubača u Guči od 1963. godine i doneli su do sada u Vranje ukupno 86 priznanja. Tako je 2009. godine orkestar Bakije Bakića na čijem čelu je Ekrem Mamutović osvojio nagradu za najbolji orkestar. Najpoznatiji trubac sa ovih prostora je Bakija Bakić.